Maturidizam je jedan od glavnih tokova u tradiciji islamske misli i poznat je po tome što, u poređenju s drugim pravcima, posebno naglašava razum. Ova tradicija poznata je i pod nazivom hanefijsko-maturidijska tradicija. Iako u ovoj tradiciji postoje značajna djela iz oblasti metodologije islamskog prava, u poređenju s ešarijskom tradicijom ne susreće se veliki broj zasebnih djela posvećenih logici. Razlog tome može biti činjenica da Maturidije nisu, u istoj mjeri kao Ešarije, posvećivale prostor dugotrajnim filozofskim i kelamskim raspravama. Umjesto toga, ista pitanja razmatrali su u djelima iz metodologije islamskog prava, zbog čega su se posebno istakli u ovoj nauci.
Maturidije pripadaju tradiciji koja je djelovala pod utjecajem mišljenja ehli rej. Ovo mišljenje predstavljalo je logičku osnovu njihovih istraživanja, naročito u oblastima kelama i fikha. Zbog toga je proučavanje logičkih istraživanja nastalih u maturidijskoj tradiciji, kao i logičkih metoda koje su oni koristili posebno u kelamu i fikhu, značajno za razumijevanje logičke osnove na kojoj počiva maturidijska misao.
U ovom radu nastoji se razmotriti shvatanje nauke o logici kod Ebu Mensura el-Maturidija, Šemsudina es-Semerkandija i Molle Fenarija, koji su usmjeravali razvoj maturidijske misli. Njihova shvatanja logike razmatraju se u kontekstu značaja logike, mogućnosti i definicije znanja, izvora znanja te vrsta kijasa koje se koriste u religijskom mišljenju.
Ključne riječi: Maturidi, Semerkandi, Fenari, logika, kelam, akaid, akida, apologetika, fikh.
Nakon smrti Muhammeda, a.s., muslimani su započeli različite naučne aktivnosti kako bi razumjeli postojeća pitanja i pronašli rješenja za novonastale probleme. U početku su se bavili prikupljanjem i sistematiziranjem hadisa i Kur'ana, a zatim i rješavanjem određenih pitanja iz fikha i kelama. Pojavila se potreba za odgovaranjem na stavove protivnika, dokazivanjem vlastitih mišljenja i odgovaranjem na različite nove stavove koji su se pojavljivali.
Posebno su se mu'tezilijski kelamisti isticali u zastupanju stava da se, nakon uspostavljanja kontakta s novim kulturama, treba koristiti i naučnim dostignućima tih kultura. U tom kontekstu započeo je proces prevođenja.
Muslimanski učenjaci su, počevši od perioda formiranja islamskih nauka, odnosno od osmog do desetog stoljeća, u svojim djelima počeli obrađivati i pitanja iz oblasti logike. U početku kelamski učenjaci i pravnici nisu pisali zasebna djela o logici, ali su pitanja iz ove oblasti uključivali u druga svoja djela.
Naprimjer, pitanje pojmova, koje predstavlja jedno od osnovnih pitanja logike, korišteno je radi naučnog utemeljenja temeljnih pojmova, posebno islamskih pojmova. Također, pitanje logike kao kriterija ispravnog znanja korišteno je prilikom objašnjenja načina uspostavljanja općih pravila. Modaliteti su, s druge strane, korišteni u razmatranju pitanja da li religijski tekstovi proizvode neku vrstu nužnosti te da li je ta nužnost uslovna ili bezuslovna.
Kada se, radi razumijevanja značaja logike za islamske nauke, pogleda period nastanka islamskih nauka, postaje jasno da je logika bila značajna iz dva razloga. Prvo, bila je potrebna za logičko strukturiranje važnih ciljeva religije te za detaljno razumijevanje i tumačenje religijskih tekstova. Drugo, bilo je potrebno poznavati logiku, naročito pitanja dijalektičkog dokazivanja i sofističkog zaključivanja, kako bi se argumentirali temelji islamskog vjerovanja.
Postoje brojna istraživanja o tome gdje su i na koji način ešarijski kelamisti koristili logiku te kakva su djela napisali. S druge strane, postoji znatno manje istraživanja koja otkrivaju razvoj logike u hanefijsko-maturidijskoj tradiciji.
U ešarijskoj tradiciji, naročito s Gazalijem, počela su nastajati zasebna djela iz oblasti logike, a logička znanja otvoreno su korištena u djelima iz fikha i kelama. Gazali je značaj logike izrazio riječima da se znanju osobe koja ne poznaje logiku ne pridaje značaj.
Iako se smatra da u hanefijsko-maturidijskoj tradiciji nije bilo mnogo zasebnih djela iz oblasti logike, s obzirom na značaj koji je Ebu Mensur el-Maturidi pridavao razumu, opravdano je istraživati mišljenja maturidijskih kelamista o logici.
Naime, uočava se da je hanefijsko-maturidijska tradicija, posebno u metodologiji islamskog prava, više koristila kijas nego ešarijska tradicija. Hanefijsko-maturidijski kelamski učenjaci u svojim djelima iz fikha koristili su različite vrste kijasa, poput analogije, dedukcije, zaključivanja na osnovu indikacije i indukcije.
U tom smislu može se reći da su hanefijsko-maturidijski kelamisti, u odnosu na ešarijske kelamiste koji su razvijali pristup ehli hadisa, u većoj mjeri u središte stavili mišljenje ehli rej. Ovakav pristup ukazuje na postojanje značajne intelektualne osnove za proučavanje logike unutar hanefijsko-maturidijske tradicije.
Zbog toga će u ovom radu biti razmotrene metode i shvatanja logike kod Ebu Mensura el-Maturidija, Šemsudina es-Semerkandija i Molle Fenarija, kao važnih predstavnika hanefijsko-maturidijske tradicije. Njihova shvatanja logike bit će predstavljena kroz pitanja značaja logike, prirode znanja, izvora znanja i vrsta kijasa.
Logika je naučna disciplina koja omogućava pravilno i tečno funkcioniranje ljudskog mišljenja. Zbog toga je potrebno biti svjestan načela i tema koje donosi nauka o logici i dosljedno ih primjenjivati. Za oblikovanje ispravnog i dosljednog mišljenja od posebnog je značaja pretvaranje načela logike u metodološka pravila te organiziranje naučnih aktivnosti u skladu s tim načelima.
Iz tog razloga logika je učenjacima služila kao svojevrsna mapa puta za poređenje i pronalaženje ideja na ispravan, razumljiv i dosljedan način.
U nastavku će biti razmotrena mišljenja imama Maturidija, Šemsudina es-Semerkandija i Molle Fenarija o ovom pitanju.
Prema imamu Maturidiju, jedan od najvažnijih pojmova koji se ističe u nauci o logici jeste razum. Imam Maturidi u svim svojim djelima naglašava značaj razuma za logiku. U tom smislu u svom najopsežnijem djelu, Te'vilatul-Kur'an, iznosi nekoliko razloga koji potvrđuju nužnost razuma.
Iako razum, u svom posebnom značenju, posjeduje sposobnost apstrahiranja i razlikovanja, proces mišljenja prvenstveno započinje davanjem značenja osjetilima. Također, čvrstina i valjanost sinteze primljenih informacija ostvaruje se povezivanjem s fitrijjat i evvelijjat.
Prema Maturidiju, čovjek prilikom stjecanja znanja, bilo putem osjetila bilo putem predaje, nužno ima potrebu za spoznajnom sposobnošću razuma. Na taj način čovjek, zahvaljujući sposobnosti spoznaje koju posjeduje razum, dolazi do određenih temeljnih znanja.
Neka od tih znanja razum može spoznati neposredno. Tako razum može shvatiti postojanje određenih događaja, a prije svega postojanje stvari, bez potrebe za prethodnom premisom ili prethodnim znanjem. Isto tako, razum može razumjeti tevhid i spoznati pravednost.
Iako razum ne može samostalno pronaći znanja o pitanjima proživljenja i ahireta, on ih nikada ne smatra nemogućim. Zbog toga je razum neophodan za spoznaju svih pitanja koja se odnose na život na ahiretu.
Jer, kada ne bi postojala spoznaja, čovjek ne bi mogao znati Allahove naredbe niti ih razumjeti. U tom slučaju ne bi bilo moguće ni vjerovati u ono što čovjek ne poznaje.
Razum je potreban kako bi se istina razlikovala od neistine i kako bi se moglo razumjeti šta je ispravno, a šta pogrešno. Za razumijevanje i spoznavanje informacija koje se prenose putem predaje potrebna je sposobnost razlikovanja.
Za primjenu objava također su potrebni sposobnost razlikovanja i razum.
Pojam temjiz izveden je iz korijena meyz, koji znači „odvajati“, a označava odvajanje dvije stvari, razlikovanje onoga što je različito i spoznavanje. Bez ove sposobnosti ne bismo mogli razlikovati ispravno od pogrešnog, istinu od neistine niti dobro od zla.
Ovaj pojam se u nauci o logici izražava terminom hejulanijski razum.
Čovjek posjeduje urođene želje i osjećanja. Šejtan koristi ljudske osjećaje kako bi čovjeka prevario i udaljio od pravog puta. Šerijat pokazuje čovjekovom razumu put i od njega zahtijeva da obuzda, kontroliše i uredi svoje želje i prohtjeve.
Prema tome, razum je sposobnost razlikovanja. Kada ne bi postojala sposobnost razlikovanja, ne bi postojala ni razlika između istinite i neistinite religije, halala i harama.
I ljudska priroda može biti izražena kao sposobnost razlikovanja. U suri Eš-Šems kaže se:
„Tako mi duše i Onoga koji je stvori, pa joj put dobra i put zla shvatljivim učini – uspjet će onaj ko je očisti, a bit će izgubljen onaj ko je uprlja.“
Na osnovu ovog ajeta može se zaključiti da će čovjek, ukoliko slijedi dobro i bude se čuvao zla, pripasti onima koji su spašeni.
Razum shvata stvarnost. Zbog toga je razum osnovni uvjet u pitanjima kao što su korištenje neke stvari ili razumijevanje propisa šerijata.
Čovjek posjeduje i razum i nefs, dok šejtan koristi nefs. Čovjek razumom odgaja svoj nefs i bori se protiv šejtana.
U tom smislu razum je osnovni uvjet za razlikovanje istinite religije od neistinite, razumijevanje i prihvatanje religije, primjenu religije i moral.
Primjena, podučavanje religiji i njeno prenošenje narednim generacijama
Kada razmotrimo odnos između jezika i razuma, jezik djeluje zajedno s ljudskom voljom i sposobnošću govora. Također, predaja djeluje zajednički s razumom i čulom sluha.
Čovjek razumom može učiti religiju, primjenjivati je, tumačiti i prenositi drugima. Zbog toga religija čovjeku pokazuje put putem razuma.
Religija je, stoga, poslana ljudima koji posjeduju razum kako bi je razumjeli i primjenjivali.
U kelamu i nauci o logici pitanje da li je kijas važeći u jeziku zauzima značajno mjesto.
Rej označava mišljenje i lični stav, dok idžtihad znači ulaganje cjelokupne potrebne pažnje i snage kako bi se izvršio zahtjevan misaoni napor.
Sa stanovišta nauke o logici, kijas se definira kao oblik zaključivanja koji iz najmanje dvije premise čija je istinitost prihvaćena nužno dovodi do treće propozicije. To je racionalni ili demonstrativni kijas.
Semerkandi, govoreći o nauci o logici, na pitanje kako se stječu naknadno stečene spoznaje i kakav je položaj nužnih spoznaja u odnosu prema naknadno stečenim, odgovara da je moguće neke teorijske sadržaje tasavvura i tasdika izvesti mišljenjem iz nekih nužnih sadržaja.
U navedenoj tvrdnji nalaze se dvije osnovne tačke koje omogućavaju prijelaz prema logici. Prva je izvođenje teorijskih sadržaja iz nužnih sadržaja, a druga je proces mišljenja. Prvo je moguće zahvaljujući drugome. Zbog toga klasična djela, kada dođu do ovog pitanja, daju objašnjenje procesa mišljenja.
Semerkandi logiku objašnjava kao sredstvo za stjecanje nepoznatog. Nepoznato se odnosi ili na tasavvur, odnosno pojam, ili na tasdik, odnosno sud.
Zbog toga se nauka o logici dijeli na dva dijela. Prvi dio odnosi se na proces nastanka tasavvura, a drugi na način nastanka tasdika.
Iz toga proizlazi pitanje da li ova dva predmeta logike postoje kao jedna cjelina ili je jedan njihov dio nužan, a drugi naknadno stečen. Isto pitanje treba postaviti i u pogledu znanja i njegovih izvora. Da li je znanje nužno ili naknadno stečeno, odnosno postoji li kao jedinstvena cjelina?
Semerkandi navodi da logika nije u potpunosti nužna. Kada bi bila u potpunosti nužna, bilo bi nemoguće pogriješiti u mišljenju. Međutim, ona nije ni u potpunosti naknadno stečena, jer bi u tom slučaju bila potrebna druga logika, a zatim druga za tu logiku i tako u beskonačnost.
Kada se postavi pitanje da li logici treba druga logika ukoliko je jedan njen dio naknadno stečen, Semerkandi odgovara:
„U takvom slučaju logici nije potrebna druga logika. Ono što je naknadno stečeno izvodi se na neposredan način iz onoga čiji su dijelovi neposredno evidentni. Naprimjer, zaključci drugog, trećeg i četvrtog oblika kijasa razjašnjavaju se svođenjem na prvi oblik, koji je, u pogledu svojih premisa i sposobnosti izvođenja zaključka, potpuniji od svih njih.“
Fenari definiciju logike prema njenoj suštinskoj jedinstvenosti određuje na sljedeći način:
„To je nauka koja govori o koristi koju pružaju poznate stvari u dosezanju nepoznatih stvari koje pripadaju bitnim svojstvima tasavvura i tasdika.“
Prema njenoj akcidentalnoj jedinstvenosti, definicija glasi:
„To je pravilo pomoću kojeg se spoznaje ispravnost i neispravnost mišljenja.“
Fenari nakon ovih definicija navodi da prvo objašnjenje obuhvata poznavanje logike s oba aspekta, dok drugo obuhvata samo poznavanje njenog cilja.
Jedno od pitanja koje pokazuje značaj logike za islamske nauke jeste pitanje prirode znanja. U aristotelovskoj tradiciji znanje je ono što je univerzalno. Drugim riječima, poznavanje pojedinačnih događaja ili svojstava ne smatra se znanjem u punom smislu te riječi. Zbog toga se pojedinačne i nepovezane informacije ne prihvataju kao znanstveno znanje u stvarnom smislu.
U tom kontekstu kelamisti i pravnici nastoje pronaći opća, nepromjenjiva i usaglašena načela. To je u islamskoj intelektualnoj tradiciji dovelo do pojave pojma usul.
Usul predstavlja množinu riječi asl i označava osnovu ili opće pravilo. Na taj način opća pravila predstavljaju osnovu za razumijevanje pojedinačnih pitanja.
U tom kontekstu javlja se i pitanje nužnog i naknadno stečenog znanja. Posebno je važno odrediti kakav je status znanja koje se odnosi na vjerovanja, naredbe i zabrane, jer se ova pitanja temelje na sigurnom znanju.
Izvori znanja prihvaćeni su kao razum, predaja i osjetila. Drugi uvjeti sigurnog znanja razmatraju se u logičkim djelima u okviru demonstrativnog dokaza, odnosno burhana.
Jedno od najvažnijih pitanja u epistemologiji jeste pitanje izvora znanja. U kelamskoj tradiciji tri osnovna izvora znanja jesu razum, osjetila i istinita predaja.
U logičkoj tradiciji osnovni izvori znanja također su osjetila i razum. Predaja nastaje zajedničkim djelovanjem osjetila i razuma.
U logičkoj tradiciji razlikuje se šest vrsta nužnog znanja. Od njih se opažanje zasniva prvenstveno na osjetilima, iskustvo i predaja na zajedničkom djelovanju osjetila i razuma, dok evvelijjat, fitrijjat i zaključivanje putem kijasa pripadaju razumu.
Prema Maturidiju, izvori znanja sastoje se od zdravih osjetilnih organa, havasi selime, istinite predaje, haber-i sadik, i razuma.
Maturidi u djelu Kitabu-t-Tevhid navodi da se predaje dijele na mutevatir i ahad predaje. Predaja predstavlja jedan od izvora znanja jer ljudi putem osjetila primaju informacije od drugih ljudi, dok razum omogućava njihovo razumijevanje i procjenu.
Prva vrsta predaje jeste mutevatir predaja. Ona predstavlja vrstu predaje koju prenosi veliki broj ljudi tako da je nemoguće da su se svi oni složili na laži. Putem mutevatir predaje, između ostalog, objašnjavaju se porijeklo, način života, struktura i urbanizacija ranijih društava, kao i sadržaj pisanih izvora.
Druga vrsta jeste haber-i resul, odnosno predaja vjerovjesnika. To su predaje koje su vjerovjesnici prenijeli uz podršku mu'džiza.
Primjer toga jeste obavještavanje ljudi o onome što je skriveno putem Allahovih vjerovjesnika.
Evvelijjat označava prve i temeljne spoznaje. To su znanja koja nastaju razumom i čija se istinitost ili neistinitost spoznaje bez potrebe za posredovanjem nekog drugog znanja.
Evvelijjat nastaju vlastitom sintezom razuma, bez potrebe za iskustvom, posmatranjem ili vanjskim podučavanjem. Razum neposredno ispituje dva data pojma i objašnjava njihov odnos.
Primjer toga jeste tvrdnja da je „cjelina veća od svog dijela“. Razum, polazeći od pojmova cjeline i dijela, neposredno dolazi do zaključka.
Fitrijjat predstavljaju vrstu znanja koja se izgrađuje isključivo razumom. Riječ je o sudovima koji se spoznaju putem kijasa čiji je srednji pojam urođen ili neposredno prisutan u umu.
Naprimjer, kada se kaže „Na mojoj nozi je jedna cipela“, um odmah priziva činjenicu da cipele dolaze u paru i bez potrebe za dodatnim srednjim pojmom zaključuje da nedostaje druga cipela.
Hadsijjat predstavljaju vrstu znanja stečenu putem ljudske duše i intuicije. To su sudovi u čiju istinitost um neposredno postaje uvjeren bez vanjskog utjecaja i bez prostora za sumnju.
„One koji Allaha spominju stojeći, sjedeći i ležeći na bokovima svojim, i o stvaranju nebesa i Zemlje razmišljaju: Gospodaru naš, Ti nisi ovo uzalud stvorio; hvaljen Ti budi i sačuvaj nas patnje u Vatri.“
Kelamski učenjaci prihvatili su razum, osjetila i istinitu predaju kao izvore znanja. Kao što je prethodno navedeno, u nauci o logici osnovni izvori znanja jesu osjetila i razum. Predaja nastaje zajedničkim djelovanjem ova dva izvora.
Semerkandi, poput drugih kelamskih učenjaka, prilikom razmatranja izvora znanja najprije polazi od osjetila.
Prema Semerkandiju, pet osjetila, unutrašnja osjetila, druga osjetila i ono što nadilazi osjetilno, odnosno razum, predstavljaju osnovne kategorije izvora znanja. Pored njih, prilikom objašnjenja izvora znanja koristi i kategorije razuma, predaje, burhana, uzroka i mudrosti.
Prema Molli Fenariju, način nastanka naših tasavvura podudara se s procesom formiranja pojmova.
Um prikuplja znanja o stvarima iz vanjskog svijeta, definira ih i pohranjuje. Ova znanja sastoje se od svojstava predmeta.
Pojmovi se, u pogledu značenja, proširuju s povećanjem našeg znanja o predmetima na koje se odnose. Ovo proširenje mijenja se proporcionalno znanju stečenom o konkretnom predmetu.
Znanja koja prikupljamo o stvarima daju nam spoznaju predmeta koji je predmet našeg mišljenja. Način izražavanja predmeta ostvaruje se putem pojma koji mu odgovara.
Kada čujemo određeni pojam, u našem umu ponovo se aktiviraju spoznaje koje smo ranije stekli o tom predmetu. Kada donosimo odluku o definiranju nekog pojma, postupamo na osnovu tih spoznaja koje već imamo u umu.
Međutim, spoznaje koje o predmetu stječemo iskustvom ili na druge načine ne moraju uvijek biti tačne. Moguće je da nismo dosegnuli njegovu punu stvarnost, jer se naše znanje može mijenjati s pojavom novih informacija.
Prema Molli Fenariju, s aspekta nauke o logici, ispravnost znanja o pojmovima zahtijeva da odnosi između pojmova budu uspostavljeni bez greške.
Zbog toga nauka o logici proučava pojmove. Međutim, budući da nije moguće neposredno proučavati pojam koji se nalazi u umu, potrebno je da se pojam izrazi. Ovaj oblik izražavanja u nauci o logici naziva se termin.
Najčešće korištena logička metoda u islamskim naukama jeste kijas. Razlog tome jeste činjenica da kijas, s obzirom na sadržaj, cilj i formu, ima više različitih oblika.
Kijas se dijeli na dedukciju, indukciju, odnosno istikra, i analogiju, odnosno temsil.
Pitanje o tome koja vrsta kijasa daje naučne rezultate, a koja izražava izvjesnost ili pretpostavku, smatra se važnim kako za uspostavljanje temeljnih pravila tako i za razumijevanje postojećih tekstualnih dokaza.
Prema imamu Maturidiju, budući da se religija obraća ljudima koji posjeduju razum, dopušteno je koristiti idžtihad i slične metode, među kojima je i kijas.
Za to da se religija najprije razumije, a zatim prihvati i primijeni, neophodan je razum. Ako je religija usklađena s kijasom i idžtihadom, onda su religija i razum međusobno usklađeni.
U tom smislu razum je povezan s idžtihadom. Korištenje razuma naredio je i Muhammed, a.s., zbog čega je idžtihad smatran dopuštenim.
„Muškarcima pripada dio od onoga što ostave roditelji i rodbina, a ženama pripada dio od onoga što ostave roditelji i rodbina, bilo toga malo ili mnogo, određen dio.“
„Allah vam naređuje u pogledu vaše djece: muškarcu pripada koliko dvjema ženama. Ako nasljednice imaju više od dvije žene, njima pripadaju dvije trećine onoga što je ostavljeno, a ako je samo jedna žena, njoj pripada polovina. Ako umrli ima dijete, svakom roditelju pripada šestina onoga što je ostavio. Ako nema djece, a roditelji ga nasljeđuju, majci pripada trećina. Ako umrli ima braću, majci pripada šestina, nakon izvršenja oporuke i izmirenja duga. Vi ne znate koji su vam od vaših očeva i sinova bliži po koristi. To su Allahovi propisi; Allah je, zaista, Sveznajući i Mudri.“
Prema Maturidijevom tumačenju, iz ajeta se može izvesti dopuštenost kijasa, promišljanja i racionalnog zaključivanja. Razlog tome jeste činjenica da je nasljedstvo dviju kćeri utvrđeno putem zaključivanja, bez izričitog teksta koji bi se odnosio upravo na taj slučaj.
Isto se odnosi na nasljedstvo muške djece. Ono je objašnjeno putem istidlala, a ne na osnovu izričitog teksta koji bi detaljno obuhvatio svaki pojedinačni slučaj.
I dio nasljedstva koji se vezuje za muškarca ili koji se ostvaruje preko oca izveden je putem istidlala. Nasuprot tome, za pojedine kategorije nasljednika postoje izričiti tekstualni dokazi.
Ovo pokazuje da je dio pitanja nasljedstva koji nije izričito naveden ostavljen kijasu, promišljanju i idžtihadu.
Maturidi na ovaj način nastoji dokazati dopuštenost idžtihada. Idžtihad je racionalni postupak, a jedna od njegovih osnovnih metoda jeste kijas, koji pripada predmetu nauke o logici.
Maturidi navedeni ajet također tumači kao dokaz da Allah nije svoje robove učinio znalcem svake stvari. U tom smislu navodi da čovjek ne može znati koji je od njegovih očeva ili sinova bliži po koristi, jer Allah nije objasnio koji je od njih bliži koristi.
„Kada putujete po Zemlji, nije vam grijeh da namaz skratite.“
Maturidi ovaj ajet tumači tako da se različita tumačenja mogu primjenjivati u različitim okolnostima. U pitanjima koja se temelje na idžtihadu ne može se donijeti konačan sud i tvrditi da je upravo određeno tumačenje ono što je Allah želio.
Sva tumačenja koja se temelje na idžtihadu mogu se primjenjivati, ali se ne može sa sigurnošću tvrditi da je Allah želio upravo jedno od njih.
Na osnovu ovih i sličnih primjera jasno je da se primjenjuju metode kijasa i istidlala.
Semerkandijevo vezivanje za teoriju kijasa i njegovo razmatranje metoda istraživanja i rasprave, paralelno s temom dijalektike u logici, predstavlja značajan dio njegovog pristupa.
Posebno je značajno to što je Semerkandi na originalan način u logičku tradiciju uključio disciplinu adabul-bahs, odnosno pravila i metode naučne rasprave.
Na taj način logika kod Semerkandija nije samo formalni sistem zaključivanja, nego i metodološki okvir za istraživanje, dokazivanje i raspravljanje.
Prva vrsta jeste iktirani kijas. Kod ove vrste kijasa rezultat ili njegova suprotnost izričito je prisutan u premisama.
Druga vrsta jeste istisnai kijas. Kod ove vrste kijasa rezultat ili njegova suprotnost prisutni su implicitno.
Maturidije tj. hanefije, iako poput Ešarija nisu napisali veliki broj opsežnih zasebnih djela o logici, pridavali su značaj nauci o logici i koristili je u metodologiji islamskog prava.
Razlog tome jeste činjenica da se hanefijsko-maturidijska tradicija više usmjeravala prema metodologiji nego prema filozofskim raspravama. Pri tome se ne može zanemariti ni utjecaj metode koju su slijedili utemeljitelji ove tradicije.
Korištenje logike u fikhu, ali i u drugim naukama, predstavlja značajnu vrijednost. Naprimjer, Semerkandi, koji je umro 1310. godine, mnogo prije Dekarta, koji je umro 1650. godine, definirao je logiku kao metod, odnosno adab, te pokazao kako se ona može koristiti kao metoda naučnog istraživanja i rasprave.
Činjenica da su u kasnijim periodima napisana brojna djela i komentari o adabu pokazuje značaj ove tradicije.
Molla Fenari je, kao sljedbenik ove tradicije, napisao djelo koje je imalo karakter udžbenika namijenjenog podučavanju logike u osmanskim medresama.
U osmanskoj logičkoj tradiciji Gelenbevi, koji se može smatrati jednim od Fenarijevih sljedbenika, također je napisao komentar o adabu.
Osim toga, njegova djela o naučnom znanju, poput poslanice o burhanu, kao i djela o drugim vrstama znanja koje se koriste u naukama, poput poslanice o mogućnosti, značajna su za razumijevanje tradicije korištenja logike kao metode u različitim naukama.
Međutim, pitanje zašto ova tradicija kasnije nije nastavljena i zašto se, za razliku od Zapada, nije pretvorila u praktična istraživanja predstavlja dodatno važno pitanje i predmet budućih istraživanja.
Akdeniz, Mustafa. Molla Fenarijevo djelo Fevaid el-Fenari: prijevod, analiza i evaluacija. Van: Univerzitet Van Yüzüncü Yıl, Institut društvenih nauka, 2019.
Aktürk, Eyüp. Odnos razuma, objave i znanja: studija o Maturidiju. Časopis Instituta društvenih nauka Univerziteta Yüzüncü Yıl 20 (2011), 206–223.
Akyüz, Turgut. Procjena odnosa religije i razuma u kontekstu epistemološke definicije razuma. Međunarodni simpozij o religiji i čovjeku: „Religija, jezik i komunikacija“ 1/1 (2019), 33–44.
Altunya, Hülya. Kratka analiza historijskog razvoja odnosa logike i religijskih nauka. Časopis Fakulteta islamskih nauka Univerziteta Süleyman Demirel 30/1 (2013), 57–72.
Ceylan, Hadi Ensar. Ibn Sina i fikh: mudrosna dimenzija šerijata. Diyanet İlmi Dergi 50, 111–121.
Çağrıcı, Mustafa. Zarurijjat. TDV Islamska enciklopedija, 44/146–148. Istanbul: TDV, 2013.
Doğanbaz, Cem. Objava u Maturidijevoj teoriji znanja. Kayseri: Univerzitet Erciyes, Institut društvenih nauka, 2012.
Dönmez, İbrahim Kafi. Temjiz. TDV Islamska enciklopedija, 40/437–439. Istanbul: TDV, bez godine izdanja.
Durusoy, Ali. Kijas. TDV Islamska enciklopedija, 25/524–528. Istanbul: TDV, bez godine izdanja.
Durusoy, Ali. Pristupi maturidijskih kelamista logici. Veliki turski učenjak imam Maturidi i maturidizam, 393–402.
Emiroğlu, İbrahim. Uvod u klasičnu logiku. Ankara: Elis Yayınları, 2004.
Engin, Erdem. Znanje i vjerovanje u hanefijsko-maturidijskoj tradiciji. Diyanet İlmi Dergi 54 (2008), 59–78.
Fenari, Molla. Fenarijeva rasprava Ahmed. Istanbul: Hašemi Yayınları, 2012.
Gazali. Dokazi u islamskom pravu i metodologija tumačenja: el-Mustasfa. Preveo Yunus Apaydın. Kayseri: Rey Yayıncılık, 1994.
Gökçe, M. Cüneyt. Muhammed b. Ešref es-Semerkandi i njegovo mjesto u nauci o kelamu. Istanbul: Univerzitet Marmara, Institut društvenih nauka, 1996.
Gutas, Dimitri. Naslijeđe Ibn Sine. Preveo M. Cüneyt Kaya. Istanbul: Klasik Yayınları, 2004.
Güçlü, Betül. Shvatanje znanja i bitka kod Molle Fenarija. Konya: Univerzitet Necmettin Erbakan, Institut društvenih nauka, 2014.
Ibn Sina. El-Išarat vet-tenbihat. Znakovi i upozorenja. Preveli Ali Durusoy i Muhittin Macit. Istanbul: Litera Yayıncılık, 2005.
Ibn Sina. Et-Ta'likat. Priredio Abdurrahman Bedevi. Kairo: Darul-Islamijje, 1973.
Isfehani, Ragib el-. Mufredatu elfazi-l-Kur'an. Priredio Safvan Adnan Davudi. Bejrut, bez godine izdanja.
Kutlu, Sönmez. Maturidijski racionalizam i njegov doprinos rješavanju savremenih problema. e-Makâlât Mezhep Araştırmaları 2/1 (2009), 7–41.
Maturidi, Ebu Mensur el-. Kitabu-t-Tevhid. Preveo Bekir Topaloglu. Istanbul: İSAM Yayınları, 2005.
Maturidi, Ebu Mensur el-. Te'vilatul-Kur'an. Istanbul: Mizan Yayınevi, 2005.
Müftüzade, Mehmed Sadık. Hašije-i Tasavvurat. Istanbul: Darüt-Tıbaatil-Amire, 1276. hidžretske godine.
Pehlivan, Necmettin. Muhammed b. Ešref es-Semerkandijevo djelo Kistasul-efkar fi tahkikil-esrar: kritičko izdanje, prijevod i evaluacija. Ankara: Univerzitet Ankara, Institut društvenih nauka, 2010.
Savi, Omer b. Sehlan es- i Refik el-Acem. El-Besairun-Nasirijje fi ilm-il-mantik. Bejrut, bez godine izdanja.
Semerkandi, Šemsudin es-. El-Mearif fi šerhis-Sahaif. Istanbul: biblioteka Džarullah-efendije, bez godine izdanja.
Yalçıntaş, İsmail. Shvatanje Boga kod Ibn Sine. Ankara: Elis Yayınları, 2023.
Yalçıntaş, İsmail. Religijski ekskluzivizam kod Maturidija. Sivas: Univerzitet Cumhuriyet, Institut društvenih nauka, 2011.
Yavuz, Yusuf Ševki. Haber. TDV Islamska enciklopedija, 14/346–349. Istanbul: TDV, bez godine izdanja.