Krajnje je neobično posmatrati okupljanje muslimana u mjesecu rebiul-evvelu, kada se prisjećaju rođenja i dolaska posljednjeg Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, isključivo kroz prizmu zabrane, sumnje i prijetnje Džehennemom.
Musliman koji se okupi sa svojom braćom i sestrama, prouči Kur’an, posluša vaz, prouči salavate, kaside i ilahije, prisjeti se života Allahovog Miljenika, sallallahu alejhi ve sellem, te iskaže zahvalnost Allahu što je čovječanstvu poslao Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, šta je zapravo učinio?
Zar je spominjanje Allahovog Poslanika nešto zbog čega se treba stidjeti?
Zar je zahvalnost Allahu na blagodati islama nešto što musliman treba skrivati?
Hanefijska i druga sunijska ulema stoljećima je pravila razliku između onoga što je ibadet koji ima propisanu formu i vrijeme i onoga što spada u običaje, dozvoljena sredstva i okupljanja kojima se ostvaruju šerijatski pohvalni ciljevi. Nije svako okupljanje koje nema konkretnu formu iz vremena ashaba automatski haram, niti je svaka nova forma automatski „bid’at“ koja čovjeka vodi u Vatru.
Posebno je problematično olahko izgovarati presudu da će čovjek završiti u Džehennemu zato što je u rebiul-evvelu prisustvovao skupu na kojem se učio Kur’an, donosili salavati, govorilo o životu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i pjevale kaside u kojima se iskazuje ljubav prema njemu. Takva tvrdnja zahtijeva mnogo više od pukog pozivanja na riječ „bid’at“.
Čovjek se nalazi u Džehennemu. Oko njega silovatelji, ubice, ratni zločinci, krvoloci, najteži zulumćari i mušrici. A on pita:
„Zato što si u rebiul-evvelu učio Kur’an, slušao predavanje o Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, donosio salavate, slušao mevludske kaside i radovao se blagodati islama kojom te Allah počastio.“
Ako bi neko zaista ovako predstavio Allahovu vjeru, onda se mora zapitati gdje je nestao osjećaj za namjeru, šerijatske ciljeve i razliku između grijeha i dozvoljene forme izražavanja ljubavi prema Poslaniku.
A još je opasnije kada se ljudima zbog ovakvih stvari olahko prijeti Vatrom. Džennet i Džehennem nisu igračke kojima se barata u svakoj polemici. Konačni sud pripada Allahu, a musliman treba biti krajnje oprezan kada drugome govori: „Ti ćeš u Džehennem.“
Ljubav prema Poslaniku nije novotarija! Niko razuman neće tvrditi da je potrebno izmišljati novi farz ili novi obavezni ibadet koji Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije propisao. Ali od toga do tvrdnje da je svako organizovano prisjećanje na Poslanika zabranjeno i da njegovi učesnici zaslužuju Džehennem postoji ogromna razlika.
Ako se na takvom skupu uči Kur’an, salavati, govori o životu, poučava islam, podsjeća na ahlak Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i izražava zahvalnost Allahu na njegovom poslanstvu, onda se mora gledati šta se konkretno radi, a ne samo lijepiti etiketa „novotarija“, „novotari”, „mevludske svinje”…!
Hanefijska pravna tradicija upravo nas uči da se propisi izvode iz principa, dokaza, namjere, okolnosti i stvarnog sadržaja djela.
Ako je sadržaj halal, cilj šerijatski prihvatljiv, a čovjek zahvaljuje Allahu, uči Kur’an i donosi salavate na Njegovog Poslanika, nije ozbiljno muslimana odmah gurati prema zaključku da je počinio djelo koje ga vodi u Džehennem.
Izgleda, da nemezheblije(kvazi-selefije) imaju problem samo kada je ljubavi prema Poslaniku, alejhisselam , u pitanju. Nemaju granicu u osuđivanju drugih muslimana. U nekim slučajevina, posežu za fizičkim ubistvima onih koji se okupe u džamijama. Manjak zdrave pameti pripadnika te ideologije stoljećima era zara ono najvažnije, muslimansko bratstvo.
Može neko imati drugačiji stav o formi mevluda. Može smatrati da određeni običaj nije sunnet. Može odlučiti da lično ne prisustvuje takvim skupovima. To je sasvim u redu, i niko nikoga ne tjera da se uključi u te skupove.
„Ti si zbog toga novotar, mevludska svinja, zabludjeli si i čeka te Džehennem.“
Tu već nije riječ samo o fikhskoj raspravi. Tu je riječ o opasnoj (ne)kulturi olahkog presuđivanja i demonizacije muslimanima, što je uvertira za fizičko nasilje.
Zato je potrebno vratiti raspravu na njeno pravo mjesto: Kur’an, sunnet, usuli-fikh, u našem slučaju hanefijska pravna metodologija a ne na senzacionalističke etikete te vrijeđanje i zastrašivanje običnog muslimana.
Jer zaista je paradoksalno da čovjek može provesti vrijeme u zikru, Kur’anu, salavatima i slušanju kazivanja o najodabranijem Allahovom stvorenju, pa da mu neko kaže da je upravo zbog toga na putu prema Džehennemu.
Ako je to „revnost za sunnet“, onda bi se trebalo ozbiljno zapitati da li smo u toj revnosti izgubili nešto još važnije, pravednost, lijepo mišljenje o muslimanu i svijest o veličini Allahove milosti.
Allahumme salli ve sellim ve barik ala sejjidina Muhammedin, ve ala alihi ve sahbihi edžme’in.