Šejh Alāuddīn Muhammed ibn Muhammed el-Buhari el-Hanefi (779–841. h. g.) piše:
Kada sam 832. godine po Hidžri stigao u Damask, sveti i zaštićeni grad, neka Allah od njega odvrati zastave neprijatelja, susreo sam se s odstupanjima koja su u vjeru islam uvedena usljed neznanja ibn Tejmijje.
Utvrdio sam da temelje njegovih zabluda, zbog kojih je sam zalutao, mnoge odveo s Pravog puta i iz kojih je izveo brojne neistine, čine četiri neznalačke predodžbe proistekle iz pogrešnih umišljaja. One negiraju četiri učenja za koja je pouzdano utvrđeno da pripadaju islamskoj vjeri. Dvije od njih odnose se na racionalna teološka pitanja.
Prvo je obaveza potvrđivanja svetosti i transcendentnosti Nužno Postojećeg (Allaha), odnosno Njegove uzvišenosti iznad svojstava tjelesnih bića, kao što su dijelovi, udovi, dolaženje, spuštanje i uzdizanje. Ibn Tejmijje je to negirao zbog nepoznavanja teoloških načela, pripisujući takva svojstva Božijem zatu. Takva pripisivanja nužno podrazumijevaju vremensku nastalost i tjelesnost, a zasnovana su na neutemeljenim pretpostavkama koje proizlaze iz neznanja i zablude. Uzvišen je On i daleko iznad onoga što Mu oni pripisuju.
Drugo je obaveza čvrstog vjerovanja u vječno trajanje Džehennema, pripremljenog za nevjernike, u kojem će oni boraviti zauvijek, dokle god traju nebesa i Zemlja, i to zauvijek, kako je jasno navedeno u kategoričkim ajetima Jasne Knjige. Međutim, ibn Tejmijje se usudio ustvrditi da će Džehennem nestati, odbacujući kategorički tekst Kur’ana na osnovu vanjskog značenja predaje āhād. Takvu tvrdnju može iznijeti samo onaj ko ne poznaje osnove islamske pravne nauke, ko je ohol i ko poriče istinu.
Preostala dva pitanja spadaju u ogranke islamskog prava, a putem konsenzusa učenjaka stekla su status kategorički utvrđenih propisa.
Prvo je dopuštenost putovanja radi posjete kaburima vjerovjesnika i velikih evlija, pobožnih Allahovih robova. Ibn Tejmijje je i to negirao, smatrajući takvo putovanje grijehom i jednom od zabrana islamske vjere. Svoje je mišljenje potkrijepio hadisom koji, kako pokazuju pravila arapske gramatike, nema nikakve veze s ovim pitanjem. Time je, zapravo, razotkrio vlastito nepoznavanje gramatike.
Drugo je kategorički utvrđen propis o nastupanju talaka, odnosno razvoda, bilo da je riječ o jednom ili dva opoziva razvoda ili o tri neopoziva i konačna razvoda, bez obzira na to jesu li izrečeni odjednom ili odvojeno. Sve je to nedvosmisleno utvrđeno općenitošću tekstova Objave kojima je propisano pitanje talaka. Ovi izričiti tekstualni dokazi potkrijepljeni su konsenzusom i saglasnošću učenjaka. Međutim, ibn Tejmijje je poricao da nastupaju sva tri razvoda ako su izrečena odjednom, odbacujući jasan tekst Kur’ana i konsenzus na osnovu predaja koje je navodio. Učenjacima je očigledno da takvo odbacivanje kategoričkih dokaza na osnovu jedne predaje može potjecati samo od neznalice koja ne poznaje ni osnove islamske pravne nauke ni osnove hadiske nauke.
Uprkos tome, svoj je argument zasnovao na toj predaji oslanjajući se na četiri tvrdnje koje su neispravne i s jezičkog i s pravnog stanovišta. A ono što je izgrađeno na neistini nesumnjivo je i samo neistinito. Stoga je njegova pretpostavka da tri talaka, tri razvoda, ne stupaju na snagu, zasnovana na predaji koju je naveo kao dokaz, i sama počivala na pogrešnom temelju. To je neznanje nadograđeno na neznanje, greška naslagana na drugu grešku, poput dodavanja šake trave svežnju drva za ogrjev arapska poslovica koja označava gomilanje nevolja.
Ukratko, ibn Tejmijje je negirao četiri kategorički utvrđena pitanja islamskog vjerovanja. Učenjacima koji su svjetionici monoteističke vjere poznato je da se onaj ko poriče pitanja utvrđena kategoričkim konsenzusom, prema šafijskom mezhebu, smatra zalutalim, dok se prema hanefijskom mezhebu smatra nevjernikom.
Nadalje, poricanje kategoričkih teoloških načela ili pravnih propisa koji spadaju u neposredne i nužne zahtjeve islamske vjere čini čovjeka nevjernikom prema konsenzusu Muhammedovog ummeta, poznatog po svojoj umjerenosti. Svakome ko pažljivo i pronicljivo razmišlja jasno je da je za takvu kvalifikaciju nevjerstva dovoljno poricanje samo jednog od tih pitanja.
Ibn Tejmijje dospio je u dubine nevjerstva i ponor zablude zato što znanje nije stjecao neposredno od učenih i za to osposobljenih učenjaka. Umjesto toga, držao se pogrešnih ideja koje je iznjedrila njegova mašta te izmišljotina, iluzija i fantazija koje su se oblikovale u njegovom umu.
Obmanula ga je sama brojnost predaja i hadisa koje je zapamtio, kao i ponos zbog obilja izjava, kazivanja i tradicija koje je mogao prepričavati. Vjerovao je da ga to čini neiscrpnim okeanom znanja i da ga oslobađa potrebe za uputom i pronicljivošću velikih imama.
Tako je oholo uzdigao samoga sebe, podstaknut došaptavanjima prokletog šejtana, te je usljed šejtanskih došaptavanja u vlastitom umu ustvrdio da pripada imamima koji su autoriteti u idžtihadu i kijasu, odnosno samostalnom pravnom prosuđivanju i analogijskom zaključivanju.
Međutim, svakome ko posjeduje pronicljivost i razumijevanje jasno je da sama brojnost zapamćenog gradiva ne donosi istinsko znanje, ma koliko ono obimno bilo. Istinsko znanje stječe se iz onoga što se čita i sluša od uglednih i duboko učenih učenjaka, a ne iz onoga što se samo zapisuje i prepisuje perima prepisivača.
Alāuddīn Muhammed ibn Muhammed el-Buhari el-Hanefi bio je istaknuti učenjak koji je odrastao u Buhari i poduzeo brojna putovanja u potrazi za znanjem. Uz podršku uglednih učitelja, među kojima su bili njegov otac i amidža, svoje je obrazovanje okončao pod vodstvom znamenitog imama Sa’duddina et-Teftazanija. Njegova učenost privukla je pažnju indijskog vladara dok je boravio u Kalaburagiju, gdje je stekao veliko poštovanje i uvažavanje.
Nakon što se preselio u Egipat, Alāuddīn el-Buhari stekao je ugled kao učenjak i predavač islamskih nauka. Došao je u ozbiljan spor s malikijskim kadijom te insistirao da mamelučki vladar ili smijeni kadiju ili prihvati njegov odlazak iz Egipta. Iako se kadija pokajao, pa je vladar odlučio da ga zadrži na položaju, Alāuddīn el-Buhari ostao je pri odluci da napusti Egipat. Nakon obavljanja hadža i kratkog boravka u Mekki, oko 832. godine po Hidžri nastanio se u Damasku.
Preselio je na ahiret u Damasku i ukopan je u Mizzi. Od njega su korist imali brojni učenjaci i istaknute ličnosti. Bio je vješt u fikhu, akidi, arapskom jeziku i tesavvufu, a u Kairu i Damasku okupljao je mnoštvo učenika.
Related Posts
Bošnjaci svoju islamsku tradiciju stoljećima baštine unutar ehli-sunnetskog okvira, čiji su ključni temelji na ovim prostorima hanefijski mezheb i maturidijska akaidska škola, uz duboko ukorijenjenu t